Tuđmanovo djelo živi

Okruglim stolom Franjo Tuđman poslije 20 godina, u organizaciji Hrvatskog instituta za povijest, Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatskog memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Matice hrvatske, 10. prosinca u Zlatnoj dvorani Hrvatskog instituta za povijest obilježena je godišnjica smrti Franje Tuđmana, prvoga demokratski izabrana predsjednika samostalne Republike Hrvatske. Zašto je najklevetaniji hrvatski velikan, tko su mu bili politički uzori, kako se transformirao iz Titova generala i komunista u hrvatskoga nacionalista, kako je stvarao hrvatsku državu, kako su ga doživljavali i doživljavaju Srbi i svijet, a kako jugonostalgičari i protivnici hrvatske samostalnosti, neke su od tema na koje su odgovore ponudili sudionici skupa.

Tuđmanovu povijesnu veličinu, kako je najavio Henry Kissinger, svijet će tek spoznati

Izlaganja sudionika okruglog stola mogu se podijeliti u više skupina; jedna se bavila formativnim povijesnim i političkim razdobljem; druga percepcijom Tuđmana od Drugoga svjetskog rata, vojne službe u generalštabu JNA u Beogradu te nakon vojnog umirovljenja povijesnim radom i djelovanjem u vrijeme Hrvatskog proljeća; treća Tuđmanom u vrijeme raspada SFRJ i demokratskih promjena; četvrta stvaranjem hrvatske države – Domovinskim ratom, Tuđmanom vojskovođom i državnikom, a peta Tuđmanovom ostavštinom.

Izvori negiranja,
netrpeljivosti i mržnje

Svako od područja Tuđmanova djelovanja nejednako se valorizira, zaključak je sudionika skupa. Jednako ga ne vide ne samo mediji – domaći i strani – javnost i političari, nego i povijesna znanost, domaća i inozemna. Mnoge od njih ne zanimaju činjenice ni arhivi, niti žele Tuđmanovo djelo sagledati u kontekstu povijesnih okolnosti, nego mu traže dlaku u jajetu i konstruiraju laži. Dokaz su tomu brojni tekstovi u novinama i časopisima, a onda i udžbenici povijesti na prostorima bivše SFRJ, ponajprije srpski i bošnjački, dijelom i hrvatski, koji u Tuđmanu i njegovoj politici vide krivca za raspad Jugoslavije i zločinca jednaka Slobodanu Miloševiću.

Negiranje, netrpeljivost i mržnja prema Tuđmanu ima brojne izvore. Jedni su posljedica raspada Jugoslavije i jugonostalgije, drugi su ideologijske i svjetonazorske provenijencije, a najsnažniji su posljedica velikosrpstva. Svaki od tih izvora i danas, dvadeset godina nakon Tuđmanove smrti, ima poklonike i argumente koji zapravo nisu argumenti, nego najčešće konstrukcije i propaganda. A svima je zajednički razlog i argument Tuđmanovo stvaranje samostalne Hrvatske, koju hrvatski Srbi indoktrinirani velikosrpstvom i projektom velike Srbije nikada nisu željeli prihvatiti.

U nizu dokumenata prije Domovinskog rata, a osobito za vrijeme rata – što je istaknuo i dokumentirao Ante Nazor – hrvatskim Srbima neprihvatljiva je svaka Hrvatska, bio joj na čelu Račan ili Tuđman. „Mi ćemo se prije svi iseliti iz Hrvatske nego živjeti u samostalnoj Hrvatskoj“, riječi su Milana Babića, ali i stav svih političara srpskih pobunjenika, to je opće mjesto koje korijene vuče od Ilije Garašanina, a djelomice od Drugoga svjetskog rata i NDH. Pa što je stvorio i za sobom ostavio te koliki je rok trajanja djelu Titova generala, povjesničara i državnika Franje Tuđmana?

Hrvatski velikan i državnik

Premda je prošlo dvadeset godina od Tuđmanove smrti i premda većina politički mislećih ljudi, ne samo Hrvata, vjeruje da je Franjo Tuđman veliki državnik i hrvatski povijesni velikan, čiju će povijesnu veličinu Hrvati i sumnjičavi svijet spoznati za pedesetak godina – kako je to svojedobno točno najavio veliki američki državnik Henry Kissinger – dio hrvatskih povjesničara, mahom jugonostalgičara, titoista i propagandista, kao i onih koji više vjeruju svjetskim povijesnim piskaralima nego činjenicama, naglašavano je na skupu, misle i tvrde da je Tuđman „sve loše u Hrvatskoj“ i da će biti veoma brzo zaboravljen.

Primjerice, u nedavno objavljenu tekstu u Jutarnjem listu Tvrtko Jakovina, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, misli da će Franjo Tuđman na javnim mjestima i u svijesti Hrvata proći kao i vladarski mu prethodnici na hrvatsko-jugoslavenskim prostorima. Piše: „Neće to biti ništa drugo i drugačije od sudbine koja je od istih ljudi zadesila cara 1918., pa kralja 1941., pa poglavnika 1945., pa maršala od vremena Tuđmana sve do premijera Plenkovića.“

Da to nije napisao profesor povijesti, čitatelji se vjerojatno ne bi zapitali: Kako današnji živi Plenković i spomenuti mrtvi mogu biti isti? Osim ako profesor ne misli da su možda i današnji živi hrvatski državljani zapravo mrtvi? No zanemarimo logiku i cinizam te sučelimo argumente sudionika okruglog stola i argumente Tuđmanovih negatora. Zašto Jakovina, i njemu slični, o Tuđmanu misli sve najgore, zašto se, glede Tuđmana, ne ponaša kao povjesničar?!

„Da se ponaša kao povjesničar, a ne kao propagandist i proricatelj budućnosti“, rekao je povjesničar Ivo Lučić – koji je govorio o temi Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini u kontekstu osamostaljenja Republike Hrvatske – „on i slični povjesničari ne bi kao relevantnu istinu o Tuđmanu uzimali pisanje stranih medija i nedobronamjernih povjesničara. Ne bi se događalo da na kojekakvim sveučilištima profesori studentima zabranjuju o Tuđmanu pisati pozitivno, za razliku od Alije Izetbegovića, o kojemu ti isti profesori svojim studentima zabranjuju pisati negativno.“

Govoreći o Tuđmanovu formativnom razdoblju, povjesničar Stipe Kljaić rekao je da je Tuđmana formirala lijeva opcija HSS-a i Krleža, „koji je za komunizam učinio više od Partije“ i da je Tuđman slijedom toga „bio komunist, ali ne jugokomunist“, jer on 1957. vodi polemiku u novinama o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. Do 1971, misli Kljaić, Tuđman je reformator jugoslavenskog komunizma-socijalizma, ali kada 1972. biva osuđen zbog Hrvatskog proljeća i širenja kontrarevolucije, zagovara eurokomunizam, kakav zagovaraju tadašnji europski komunistički prvaci, ponajprije Berlinguer i Carillo.

Poraz eurokomunističke ideje Tuđmana vraća ideji konzervativizma i nacionalnog prostora pa, iako sumnja, ipak vjeruje da se kriza i opstanak Jugoslavije može riješiti rješavanjem nacionalnog pitanja. Tada shvaća nemoć i suvišnost radikalnih opcija – ustaštva i komunizma – ali i vjeruje u pomirbu i koncept solidarnosti, a ne klasne borbe. „Jedino pomirba može prekinuti verbalni rat, koji komunisti s neistomišljenicima vode od kraja Drugoga svjetskog rata“, rekao je Kljaić.

Tuđmanovo nacionalno političko-formativno razdoblje završava prije pada Berlinskog zida 1989. i raspada komunizma. Za razliku od većine hrvatskih političara, on je 1989. spremno dočekao proces rastakanja SFRJ i početak realizacije velike Srbije uz pomoć JNA i Srba izvan Srbije. Te 1989, koja je i zadnja godina Tuđmanova Dnevnika, kako je u izlaganju naglasio Domagoj Knežević, Franjo Tuđman bolje od neodlučnih komunističkih hrvatskih političara prepoznaje unitarističke i frakcijske borbe unutar SKH, koje podržavaju hrvatsku šutnju i dijeljenje suvereniteta sa Srbima, koji, osokoljeni uključivanjem JNA u transformaciju SFRJ, zapravo vladaju Hrvatskom i pokreću rat.

Ta je godina za Franju Tuđmana važna, jer osniva HDZ, stranku opasnih namjera – kako je to tada lakonski ustvrdio komunistički hrvatski prvak Ivica Račan – i jer dobiva oduzetu putovnicu, što mu omogućava odlazak u inozemstvo, u SAD, gdje prezentira svoju viziju samostalne Hrvatske i traži potporu iseljeništva. Zbog toga i zbog organizacijskih sposobnosti, rekao je Knežević, vlast je Franju Tuđmana, za razliku od ostalih hrvatskih opozicijskih političara, Vlade Gotovca, Marka Veselice, Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička, smatrala najopasnijim.

Bili su to i razlozi zbog kojih Tuđmana kao najveću opasnost prepoznaju neprijatelji Hrvatske i hrvatstva, bilo da su Srbi, jugonostalgičari ili titoisti. Tu opasnost, govorili su, treba onemogućiti i eliminirati! Samo tu opasnost nije lako eliminirati. Ne može se optužiti da je bio ustaša i fašist kad je bio partizan i antifašist, ne može se optužiti da je oduvijek bio neprijatelj Jugoslavije kada ju je stvarao, ne može se optužiti da želi rat kad nema vojsku i nudi neratnu opciju nestanka SFRJ. Kako ti „dokazi“ ne prolaze, svi protivnici utječu se kleveti! U tome prednjače srbijanski mediji.

Klevete, laži, omalovažavanja...

Klevete, laži, omalovažavanja, vrijeđanje i ismijavanje, srpski i srbijanski mediji crpili su, ponovljeno je više puta na skupu, ponajprije iz velikosrpske tvornice laži i velikosrpskih propagandnih izvora, koji sežu u 19. stoljeće, kada je Srbija bila mala kneževina, u vrijeme kada je 1844. tadanji velikosrpski nacionalist Ilija Garašanin napisao prvi velikosrpski program Načertanije, što je od tada bio i ostao politička i pokretačka snaga velikosrpstva i velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Velikosrbima postojanje bilo kakve Hrvatske države onemogućava stvaranje velike Srbije, zato svaku ideju o samostalnoj Hrvatskoj treba kompromitirati. Zato se, osobito od 1989, u srpskim i srbijanskim medijima, povijesnim knjigama i političkim razmišljanjima Tuđmanov projekt hrvatstva i samostalne hrvatske države anatemizira. Kako bi bili uvjerljivi u svijetu, velikosrpski mediji oživljavaju osamdesete godine 19. stoljeća, otkada se Hrvate optužuje za genocid nad Srbima, i Tuđmana optužuju da obnavlja NDH, što je potpuno strano Tuđmanovu razmišljanju, djelovanju i stvaranju slobodne i samostalne hrvatske države.

Od sastanka oporbenjaka u tadašnjem Društvu književnika Hrvatske početkom ožujka 1989. srbijanski, najviše beogradski, mediji pomno prate svaki Tuđmanov korak. Govoreći o pisanju tih medija povjesničarka Željka Krže citirala je tekstove u kojima se pisalo da je Tuđman: hrvatski ban, rušitelj Jugoslavije, maspokovac, nacionalist i nacionalsocijalist, srbožder koji umanjuje žrtve Jasenovca, obnovitelj NDH, poglavnik, vođa vojne hunte... Pisalo se i da Srbi neće financirati NDH, sugeriralo iseljavanje Srba tobožnjim pismima ugroženih hrvatskih Srba, koji u srbijanskim novinama pišu da gdje dođe Tuđman oni moraju iseliti...

Ali u klevetanju Tuđmana prije rata, za vrijeme i sve do danas ne zaostaju ni neki hrvatski mediji. Dr. Franjo Tuđman – oklevetani državnik, naslov je izlaganja komunikologa Romana Domovića u kojem je, citirajući brojne novinske napise, govorio kako se sve Tuđmana u doba rata i nakon rata, u procesu tzv. detuđmanizacije, klevetalo. U tom ludilu bilo je laži, konstrukcija i apsurdnih kontradikcija. Po tim napisima Tuđman je: poticatelj rata, izdajica Vukovara, ubojica civila, agresor na BiH, batinaš, beskrupulozni gad, lešina s Mirogoja… Pisalo se da je Prevlaku obećao bosanskim Srbima, da se za njega gradi jahta vrijedna 15 milijuna dolara, čak i da je na Brijunima papagaja koji je 25 godina kriještao „Tito, Tito“ dresirao da kriješti „Tuđman, Tuđman“ itd.

Uz spomenute sudionike prilog rasvjetljavanju istine o Tuđmanu i njegovu djelu dali su još: Davor Marijan, Dražen Živić, Jakša Raguž, Ana Holjevac Tuković, Mato Artuković, Sandra Cvikić te Stipe Botica, predsjednik Matice hrvatske, i Božidar Petrač, književni tajnik Matice hrvatske. Bez obzira na izlaganja koja su naoko bila lišena povijesne dosljednosti, svaki od sudionika temeljito je prezentirao Tuđmanovo djelo, koje će, bez obzira na njegove klevetnike i neprijatelje, u budućnosti Tuđmana pozicionirati na mjesto koje mu je prorekao ­Henry Kissinger.